Zahvaljujemo se autorima fotografija koji su besplatno ustupili foto-materijal za ovaj sajt: Nenadu Šeguljevu, Đorđu Simoviću i bendu Zbogom Brus Li. Fotografije u kategoriji "Ostalo" potiču iz privatnih arhiva učesnika protesta. Iako smo se potrudili da dobijemo dozvolu za objavljivanje svake pojedinačne fotografije, zbog obima materijala i raznovrsnosti izvora postoji mogućnost da se u utvrdjivanju autorstva potkrala greška. Ukoliko ste autor neke od fotografija koju smo objavili a prethodno niste dali saglasnost za njeno korišćenje, molimo da nas što pre kontaktirate kako bi smo sporni sadrzaj uklonili sa sajta. Hvala.

 

Đorđe Balašević

 

Poznati novosadski kantautor, poeta i buntovnik. Studentski protest 96/97 je pomagao i u Beogradu i u Novom Sadu, poklonio mu pesmu “Plava balada”, a novosadskim studentima koji su pešačili do Beograda poklonio je i besplatne karte za svoj koncert u Sava Centru, 16. januara 1996 godine, na kom su bil specijalni gosti.

 

Ma, jebite se, Devedesete...

Kažu da bih se na svakom sudu lako odbranio samo navodeći stihove iz svojih davno napisanih pesama, ali bojim se da bi to bila vrlo klimava odbrana? Naime, na tom metaforičnom sudu javnosti, na kom se prvo osuđuje, pa tek onda sudi, porotnici ne samo da ne padaju na moje stihove, nego uglavnom ne padaju ni na jedan jedini stih koji nije u desetercu?

Srećom, ili na žalost, pripadam jednom potpuno drugom svetu, u kom su ponekad i stihovi ti koji sude...

»Meni se činilo da Beograd slavi? Veliki Uskrs Duha. Svi ti grafiti. A onda Kordon. Pred onom decom. Ko pred, tobož, nekom Strašnom Hordom?«

Studentski Protest je, eto, imao tu snagu da čak i Devedesete, tužne i nesretne, na trenutak prosvetli barem kao odrednicu nekih budućih jubileja. Ali neću se zavarati da je od tad prošlo već dvadeset godina. Prošlo je, na žalost, još dvadeset godina...

U tami pomenute decenije, žeravice pobunjene mladosti su bezmalo četiri meseca savesno gašene i gažene čizmetinama kojekakvih Mrakoljuba, i svaki put bi se iskrice samo raspršile još dalje. Kao zvezde po kojima se ravnaju izgubljeni moreplovci, rekli bi Poetični. Ali, jedno su zvezde rasute po nebu, a drugo zvezde rasute po zemlji, odmah bi dodali Realistični...

Ili, bolje reći, Skeptični...

Prepadnuti, to jest?

Koji se u svakodnevnom žargonu često nazivaju još i Odrasli?

»Žali bože Matore, oni se zatvore čim gazde podviknu. Upiru se deca da rođene očeve od laži odviknu...«

Studentski Protest trajao je, kako je ponegde zabeleženo, stosedamnaest dana, a Građanski Protest osamdesetosam, i u hronikama su neprirodno odvojeni jedan od drugog? A ko zna kako bi se sve još tada završilo da su Rođeni Očevi i tih dvadesetpet dana ostali uz svoju decu? Možda je neka od svih onih silnih pištaljki baš mogla da zasvira i »na juriš«, i možda je trebalo da umesto o šerpe i lonce pokoja varjača tu i tamo lupne i po plavim šlemovima, ali nije primereno da sad jedan takozvanipesnik naklapa na temu »nasilja«? Ipak, usuđujem se da pretpostavim da nam ništa ne bi falilo ni da smo prošli sa tri-četiri godine sankcija manje, i da su sva ta deca, i deca-demonstranti, i deca demonstranata, i deca policajaca, bila pošteđena ultrabesmislenog bombardovanja koje je usledilo...

No...

Mi iz pedeset-šezdeset i neke definitivno nismo ispali neka generacija? Dopustili smo da nas Partizani zavlače kao večno mlade i perspektivne, i da samo najveće ljigoše od nas regrutuju u svoje redove, praveći od njih šezdesetogodišnjake još u tridesetoj. I normalno da su nas Neki Novi klinci u međuvremenu prerasli, i da su, strpljivo čekajući da ih povedemo u Diznilend, pred kraj detinjstva rešili da se sami usprotive likovima koji su od naših života napravili Svoj Zabavni Park. Čak ni tad, ne samo da nismo bili ono čvrsto uže koje će ih bezbedno prevući u mirne vode, nego se bojim da često nismo bili ni kanapčić po kom bi se nezadrživa puzavica tog cveta uzdigla barem nanadomak svetlosti kojoj je stremila...

Ostaje mi jedino da svoju bezveznu generaciju pokušam odbranti citirajući se jednom i unapred, za promenu? U još neobjavljenom »Kalendaru Mog Detinjstva«, tako, Mama objašnjava nama klincima da se Ćale nikad nije plašio za sebe, nego za sve nas, i da ćemo jednog dana shvatiti da je ponekad najveća hrabrost bojati se za druge? U istoj toj knjizi, tek koju stranicu dalje, u jednoj rečenici se pominje i da razumnog čoveka malo šta može plašiti kao neustrašivost?

Ne vredi...

Koliko god se ja to trudio, sve se na kraju ipak svodi samo na puki i banalni strah. Strah od otpuštanja. Od slanja na “ratište”. Strah od prozivanja po novinama, kao izdajnika? I ne sećam se više zašto im to kod mene nikad nije upalilo? Postoje teorije da sam bio pomalo hrabar, mada je sasvim moguće i da sam već bio toliko preplašen da mi je bilo svejedno...

Ali, da ne zastranim, ovo nipošto nije priča o meni (iako sam veoma ponosan što sam bar delić nje?), i nevaspitano je da dalje pominjem podršku, štampače, kompjutere, čak i onaj trinaestojanuarski koncert u Sava Centru, pomeren zbog ponoćnog nastupa na trgu. Sve bi to vredelo tek ako bi ga slučajno pomenuo neko drugi...

Ovo je, pre svega, priča o dečurliji koja je tog decembra krenula od Novog Sada ka Beogradu. Pešice. Po zimi. I, da ne bude zabune, ovo je dakako priča o Svima Njima, ali mnoge od tih novosadskih klinaca predugo sam i predobro znao, i verovatno zato i njihovi buntovni vršnjaci iz svih drugih varoši Zemlje Srbije u mojim sećanjima imaju njihova lica...

Među tim Pešacima bilo je studenata sa svih faksova, a provereno znam i za neke sa PMF-a, i oni bi definitivno preciznije izračunali koliko bi to koraka moglo biti? Ovako laički, dolazim do nekih 55.830, mada to verovatno i nije previše bitno. Nekom svojom metodom, ujedinjeni brucoši i apsolventi su već odredili koliko koraka je potrebno načiniti kroz hladnu kišnu noć, da bi se to nekako konvertovalo u jedan jedini Iskorak Iz Mraka...

Onda im nisam čestitao, sve se to završilo nekako drugačije od onoga čemu smo se nadali, i sledećeg decembra je Ovaj Odrasli sam izašao na scenu sa pištaljkom u ustima...

Zato im čestitam sada, sa dvadeset puta više poštovanja...

Slavi se deset, petnaest, pedeset godina mature, ali na faksu to ide drugim tokovima. A oni su jedini koji su diplomirali Zajedno. Nekima od njih se tad možda učinilo da su pali, neki su se možda obeshrabrili, odustali, raselili se, i žao mi je što se više ni na jednoj godišnjici neće svi okupiti, jer moguće je da bi nas još jedino to spasilo...

Da ste mi zdravi, dakle, vi Ulični Diplomci, podigli ste svetionik na hridi kraj koje uspomene retko i nerado plove...

Da su mi zdravi i vaši potomci, negde su već oko gimnazije, računam, za koju godinu će i oni stasati za proteste, zlu ne trebalo, ovde je običaj da se studenti pobune otprilike svakih tridesetak godina...

Ma, jebite se, Devedesete?

I dalje stoji...

Ali, jebite se i Dvehiljadite, kad malo bolje razmislim...

Đorđe Balašević

 

Mikloš Biro

 

U trenutku protesta bio je redovni profesor na katedri za Psihologiju, Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Bio je jedan od retkih profesora koji su već prvih dana podržali protest direktnim obraćanjem studentima na skupu. Pomogao je uspostavljanje veze između organizacionih tela protesta i nevladinih organizacija koje su bile instrumentalneu održavanju kontinuiteta protesta i realizaciji studentskog lista Proglas.

 

Studentske demonstracije u Srbiji 1996. nisu bile prve. Početkom devedesetih, studenti su se u nekoliko mahova pridruživali opoziciji režimu Slobodana Miloševića, a organizovali su i samostalne proteste, nezavisno od političkih stranaka. To je bilo vreme ratova u Jugoslaviji i ti protesti su bili ideološki konfuzni i vrednosno kontradiktorni. Tako su se, na primer, na studentskom protestu 1992, kao govornici istovremeno pojavili i antiratni aktivisti i kapetan Dragan (koji je bombasto objavio da je „koridor u severnoj Bosni probijen“ – i doživeo ovacije) i Aleksandar Karađorđević ...

Studentski protest 1996. bio je drugačiji. Vremena su se promenila. Rat je završen Dejtonskim sporazumom 1995. a pogubne posledice rata, nacionalizma i dugogodišnjeg zamajavanja naroda „državotvornim“ temama su postale očite. Tačnije rečeno, postale su očite i većini naroda, a ne samo, malom broju časnih intelektualaca. Studenti sada nisu bili samo „protiv“, već su tražili i temeljne promene u društvu. Tražili su šansu da pamet prevlada silu. Tražili su da vlast prestane da ispira mozgove i zaglupljuje narod („Isključi TV i uključi mozak“). I tražili su da vlast prizna poraz na lokalnim izborima, što je bio neposredni povod demonstracija i građana i studenata.

Dve su odlike demonstracija 1996. Prva je masovnost - demonstracije građana u Beogradu okupljale su desetinu hiljada ljudi tokom 88 dana, a studentski protesti pokrenuti su po prvi put u većem obimu i na univerzitetima izvan Beograda. Druga je kreativnost. Maštovite parole, igrokazi koje su studenti izvodili ispred policijskih kordona i ubistveno jednostavni i duhoviti zahtevi bili su specifični pečat koji je obeležio ove proteste i proslavio ga i izvan Srbije. Strani novinari su sa divljenjem izveštavali o manifestaciji pravedne građanske neposlušnosti i kreativnom duhu srpske mladosti. Po prvi put od 1990, strana javnost dobila je drugačiju sliku Srbije od do tada uobičajene – Srbina sa šajkačom koji drži nož u zubima i malj u ruci (kako ga je u karikaturi prikazao jedan engleski tabloid).

Bio sam počastvovan kada su me moji studenti pozvali da govorim na protestu. Govorio sam i na svim prethodnim, ali sam sada govorio samo kao profesor (jer sam se u to vreme već bio povukao iz Demokratske stranke), a nisam bio više ni jedini profesor koji učestvuje u demonstracijama – pridružio mi se i Momčilo Grubač. Iako su me mnoge kolege dobronamerno upozoravale da se zanosim pubertetskim idejama o revoluciji koje mogu da mi se obiju o glavu, ni jednog trenutka svih tih godina nisam imao dilemu. Ideje za koje se zalagao taj divni mladi svet bile su i moje ideje i bile su ispravne. A, najbolji način da zlo pobedi je da dobri ljudi ništa ne čine. Ili, kako bi rekao Dante: „Najgora mesta u paklu rezervisana su za one koji se, za vreme velike moralne krize, drže svoje neutralnosti“.

Kako to sve izgleda dvadeset godina posle? Te demonstracije obavile su svoj neposredni cilj – Slobodan Milošević je objavio „lex specialis“ i priznao izbore. Mnogi od aktera građanskih i studentskih protesta su se nakon 5. oktobra 2000. ovajdili bavljenjem politikom i pritom nas duboko razočarali. Institucije demokratije, pravna država i uljuđeno društvo nisu izgrađeni. Lustracije za pogubnu ratnu politiku i trovanje naroda mržnjom nije bilo. Dvadeset godina posle, Šešelj dominira Skupštinom Srbije kojom rukovodi Maja Gojković. Pljačkaši Srbije koji su se obogatili devedesetih, danas finansiraju stranke i formiraju političku scenu. „Patriotske“ teme ponovo ulaze u modu i survavaju nas u konzervativno, retrogradno, ruralno društvo, dok mladi intelektualci ponovo beže iz Srbije.

Da li bih, sa ovom pameću, ponovo učestvovao u protestu 1996? Bih, naravno.

Mikloš Biro

 

Aleksandar Davić

 

Alumnista i profesor Akademije umetnosti u Novom Sadu, nagrađivani reditelj i jedan od autora dokumentarnog filma “Ove noge nisu male” o studentskom maršu na Beograd 13. januara 1997.

 

Decembar 1996. Slobodan Milošević je odlučio da ne prizna poraz na lokalnim izborima u Beogradu i mnogim drugim gradovima. Pobeda opozicionih partija u Novom Sadu se ne dovodi u pitanje, ali Novosađani se masovno solidarišu sa ostatkom zemlje u svakodnevnim masovnim protestima. Jedno od glavnih uporišta protesta je Univerzitet u Novom Sadu i studenti se odlučuju za marš do Beograda u znak podrške kolegama i građanima prestonice i ostalih gradova u protestu.
U to vreme sam bio asistent na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, te je glas o planiranom maršu veoma brzo stigao i do mene. Iako dokumentarni film nije moj omiljeni žanr, veoma brzo sam shvatio da bi bila nenadoknadiva šteta da ovaj događaj ne bude sačuvan u mediju kojim se bavim. Svoju nameru, da o maršu snimim dokumentarni film, sam izložio rukovodiocima studentskog protesta, koje pre toga nisam poznavao i oni su pristali. Vrlo brzo sam odustao od namere da od kolege pozajmim tada najnoviju digitalnu kameru, jer nisam mogao da mu garantujem da ću moći da mu je vratim u ispravnom stanju. Cena od pet hiljada nemačkih maraka, u slučaju oštećenja ili uništenja kamere, bila je veća od moje tadašnje dvogodišnje plate, a ponašanje policije nepredvidivo. Posao će obaviti starija i lošija S-VHS kamera, vlasništvo Akademije umetnosti. Studenti režije, Sabolč Tolnai i Nenad Milošević, odlučuju da mi se pridruže. Nenad je, kao najmlađi i najbrži, određen da sa kasetom sa snimljenim materijalom beži kroz oranice u slučaju ozbiljnijih problema sa policijom.
Na dan marša u kasno popodne kolona je krenula od zgrade Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. Preko starog mosta prošlo je možda i više hiljada građana koji su otpratili studente do Beogradske kapije u Petrovaradinu. Trenutak odvajanja nešto više od dve stotine učesnika marša od okupljenih Novosađana ličio je na lansiranje energetske rakete ka Beogradu. Ljudi sa svojih terasa mašu zastavama i prave buku dok prolazimo kroz Petrovaradin. Smejem se dok snimam devojku koja odlučno korača u cipelama sa visokom petom. Na skretanju za Sremske Karlovce dočekuju nas i pozdravljaju učenici Bogoslovije. Prolazimo kroz gradić. Zabrađena bakica pozdravlja nas sa tri prsta. Dok se penjemo ka Banstolu, uz obronke Fruške gore polako pada mrak. Podižem gejn na kameri najpre na devet, a potom i na osamnaest decibela, ali veoma brzo ne može ništa više da se snima. Pošto smo do tada i Nenad i Sabolč i ja na smenu trčkarali ispred i iza kolone zbog snimanja, hodanje u koloni sa ostalima sada se čini kao predah. Uskoro nailazimo na strane televizijske ekipe koje za razliku od nas imaju rasvetu. Jedan kolega osvetljava putokaz za Beograd i kolonu u pozadini. Ne propuštam priliku da iskoristim njegovo svetlo i sam snimam sličan kadar. Kažem Sabolču da je korišćenje tuđe rasvete začetak novog žanra koji nazivam parazitski dokumentarizam. Prvi odmor je na benzinskoj pumpi na pola puta između Novog Sada i Inđije. Ne osećam umor, koji bih sigurno osećao da sam sam pešačio. Grupa u pokretu sa jasnim ciljem ima posebnu energiju koja nije prosti zbir energija pojedinaca i svaki pojedinac crpi dodatnu snagu iz nje. Idemo dalje. Iz autobusa koji prolaze pored nas nam neki mašu, a neki zbunjeno gledaju. Jedan vozač autobusa koji dolazi iz suprotnog pravca najpre skreće pravo u kolonu, ali se u zadnji čas vraća u svoju traku. Namera mu je ipak bila da nas samo uplaši. Dok se mimoilazi sa kolonom po autobusu udaraju plastične flaše uz besnu polifoniju najgorih psovki. Miloševićev obožavalac.
Dok se približavamo centru Inđije već iz daljine vidimo da se okupila velika grupa ljudi. Kroz glavu mi prolazi misao da ne znam kako su glasali i da bi bilo dobro da su prijateljski raspoloženi. Pred kolonu izlazi Stanko Lazendić i započinje skandiranje: „Ajmo, ajde, svi u napad!“ Svi prihvataju urlajući iz sveg glasa i moje crne misli veoma brzo zamenjuje oduševljenje dok prolazimo kroz špalir građana Inđije koji su usred noći izašli na ulice kako bi nam poželeli dobrodošlicu i ohrabrili nas da nastavimo dalje. Podrška nije bila samo moralne prirode već i veoma konkretna u vidu hrane i pića. Posle polučasovne pauze nastavljamo dalje uz skandiranje: „Hvala ti, Inđija!“ Pred nama je druga polovina puta, a za nama četrdeset pređenih kilometara.
Koristimo farove malobrojnih vozila koja prolaze pored nas kako bismo snimili kolonu u pokretu. U Staroj Pazovi ulazimo u autobus novosadskog GSP-a, koji prati kolonu od Novog Sada, sa alibijem da treba da snimimo kadrove kolone uz pomoć farova. Vozač drage volje sarađuje sa nama paleći dugačka svetla, a u autobusu je pored nas trojice još samo četvoro iznemoglih. Među njima prepoznajem i devojku sa štiklama.
U Novoj Pazovi izlazimo iz autobusa i trčimo za kolonom. Jedan od prisutnih vidi da imam kameru i viče za mnom: „Snimaj! Snimaj!“ Sočno me opsuje. Očigledno misli da radim za Miloševićevu televiziju. Između Nove Pazove i Batajnice postajemo atrakcija za Beograđane koji su nam kolima pošli u susret. Neki izlaze iz kola i hodaju sa nama, a među njima je i estradna zvezda Knez. Pridružuju nam se i momci iz obezbeđenja studentskog protesta Beogradskog univerziteta, koji ostatak puta idu sa nama.
Pred zoru nastavljamo dalje. Nekoliko najupornijih se vraća par stotina metara unazad koliko ih je autobus vozio do parkinga. Kažu da nisu Kertesovci koje su za potrebe Jogurt revolucije prebacivali autobusima od Bačke Palanke do predgrađa Novog Sada i da hoće pešice da pređu ceo put od osamdeset kilometara. Mnogi osećaju posledice celonoćnog pešačenja i vidno šepaju. Nenad gleda kroz zuher kamere i kaže da nešto nije u redu, jer ništa ne vidi. Skidam poklopac sa objektiva i sve je u redu. Jedino moramo da pazimo na baterije, jer poslednju čuvamo za Brankov most.
Zora je! Jedan momak duva u lovački rog. Drugi viče: “Ustali su losovi!“. Stanko preko megafona započinje pesmu iz filma Ko to tamo peva. Na prilazima Zemunu svi pevaju: “Za Beograd! Za-Be-o-grad.“ Prolazimo pored sredovečne žene koja u hladno decembarsko jutro čeka prvi autobus. Na putu nismo nailazili na policiju, a sada pored nas prolazi kamion Tam Specijalne antiterorističke jedinice. Unutra je ipak samo vozač, koji ne obraća pažnju na nas.
U Zemunu nam jedna starija žena dobacuje da treba da nas je sramota. Neko iz naše grupe pita: „Zašto?“
Izgubio sam svaki pojam o vremenu. Skoro svi se sada teško kreću. Polako postajem svestan činjenice da su mi iz nekog razloga svi kadrovi preeksponirani. Nekoliko stotina metara pred Brankovim mostom dolazim do zaključka da mi je kamera podešena za mrak i da je odavno svanulo. Podešavam kameru na vreme kako bih snimio prelazak preko mosta. Na drugoj strani mosta je nekoliko hiljada ljudi. U trenutku se odlučujem da ne prekidam snimanje i da sve snimim iz jednog neprekinutog kadra. Širim zum objektiv na maksimum kako ne bih morao da podešavam oštrinu. Probijam se u treći red da bih kroz prva dva reda mogao da snimim masu koja nas dočekuje. Kada okrenem kameru unazad i podignem je, vidim kolonu za sobom. Prepuštam se događaju. Mladić koji je u Batajnici jedva hodao sada drži transparent u prvom redu. Izgleda da su svi stisli zube i odlučili da u Beograd uđu odlučnim korakom, a ne kao banda šepavaca. Stanko ide ispred kolone i viče u megafon: „Ajmo, ajde, svi u napad!“ Svi ponavljaju za njim. Kolona se stapa sa Beograđanima. Ljudi se grle. Konfete lete u vazduh.
Materijal snimljen tokom marša pretočen je u dokumentarni film pod nazivom Ove noge nisu male, mnogima su pamet dale.
Posle dvadeset godina, poslednja scena u filmu ostavlja prilično gorak ukus. Kod mnogih gledalaca se javlja osećaj nelagode zbog osećaja da su prevareni. Smatram da svi koji su učestvovali i u maršu za Beograd i u protestima protiv pokušaja krađe izbora treba pre svega da budu ponosni. Uradili smo ono što smo mogli i morali. Ako ništa drugo, postigli smo to da nam zemlja već više od decenije nije na ivici građanskog rata pred svake izbore. Danas se izborna volja građana prekraja na suptilniji način, tako što demokratski izabrani predstavnici naroda nedemokratski menjaju stranke i na taj način potkopavaju demokratiju. Ipak, nema razloga za očajanje. Kao što smo izašli na kraj sa Miloševićem, izaći ćemo na kraj i sa preletačima i profiterima. Ako ne naša generacija, a onda neka sledeća.

Beograd 26.11.2016.

Aleksandar Davić

Marina Fratucan

 

Alumnista i stručni saradnik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, višestruko nagrađivana novinarka, urednica kultne emisije Radar (koja je posle 5 godina emitovanja na RTV-u ovog leta ukinutazbog političke nepodobnosti), dobitnica prestižne međunarodne nagrade CIRCOM-a za najbolji magazin na evropskim javnim servisima i nosilac mnogih drugih priznanja. Tokom Studentskog protesta 96/97 radila je kao dopisnik za Radio Slobodnu Evropu i bila svakodnevno prisutna na studentskim skupovima i šetnjama, neumorno beležeći sve studentske aktivnosti.

 

Te 1996. više nisam imala studetski INDEX, ali sam imala jednoipogodišnjeg Filipa, posao u Radio Slobodnoj Evropi i kao građanka ove zemlje nagomilan bes i nezadovoljstvo što tadašnja vlast, posle ratova koje je vodila i u naše ime, nije ispoštovala demokratsku volju građana, a kao novinarka - profesionalnu upornost da sve ono što se dešavalo pred našim očima, a vlast je sprečavala da narod čuje, dođe do što većeg broja građana Srbije. Sasvim dovoljno razloga da drugu polovinu novembra i mnoge naredne dane provedem na novosadskim ulicama sa novosadskim studentima i građanima svog grada, koji su imali hrabrosti da se usprotive apsolutističkom i zločinačkom režimu Slobodana Mloševića.

Posle Niša i Beograda, probudio se i Novi Sad, početkom decembra, iako su rezultati lokalnih izbora u Novom Sadu priznati. Probudio se, što baš Novosađanima i nije svojstveno, kao podrška Beogradu, Nišu...i drugim gradovima širom Srbije. Krenulo je od studenata, a kog bi drugog, nego Filozofskog fakulteta, čiji sam student i sama bila, samo nekoliko godina ranije. Iz studentskog kampusa svakoga dana nešto posle podneva, kolona studenata i građana, posle kratkog performansa i govora onih, koji tada nisu imali dilemu na kojoj strani je istina, svakodnevno je kretala u šetnju ulicama glavnog grada Vojvodine. Mi, novinari, malobrojni, smo ih pratili i izveštavali. Branka, Pera, pokojni Briza, fotograf Goja.....išli smo do Dnevnika, za koji protesti nisu bili vest, ponekad i do TV Novi Sad, o čijem programu, tada, slično kao i danas, ne bi trebalo trošiti reči.

Bio je decembar i bilo je hladno. Nama, koliko se sa ove distance sećam, nije. Da li zato, jer sam svakodnevno posle protesta sa snimljenim materijalom trčala kući ne bih li što vernije prenela atmosferu sa protesta za Radio slobodnu Evropu u 6 popodne ili zbog adrenalina koji nas je sve drmao u nadi da je Slobin slom sve bliži (iako baš nije bilo tako) ili jednostavno zato jer smo imali 20 godina manje, tek razlog da se u šetnju ne ode zbog hladnoće ili nekih decembarskih padavina, prosto nije dolazilo u obzir. Uvek sam imala i više simljenog materijala (na onaj stari kasetaš, sa velikim trakama), nego što je možda bilo potrebno za jedan prilog od 3 minuta, ali želja da što više ljudi snimim i pustim u prilogu, svima onima koji su skoro više od pola decenije živeli u medijskom mraku, bila je jača od racionalnog promišljanja, kako što jednostavnije snimiti, montirati i poslati prilog za tako kratko vreme.

I kao novinarka i kao građanka bila sam deo protesta, sa tronedeljnom pauzom, tokom koje sam boravila u sedištu redakcije Radio Slobodna Evropa, u Pragu i odande, kao urednik i voditelj puštala priloge o protestima koje su snimale mojekolege, koji su širom Srbije bili sa građanima na ulici. Te tri nedelje, iako obožavam Prag, bila sam, moram priznati, i ljubomorna na njih. Bili su na terenu, u središtu zbivanja, oči u oči sa policijom, bili su deo istorije, koja nam se dešavala pred očima. A ja, u toploj redakciji, uz kompjuter i neizdrž da se što pre vratim na lice mesta. Vratila sam se sredinom januara i nisam više, bar mi se čini, propustilani jedan novosadski protest. Ni onaj u kampusu, ni onaj na Trgu u večernjim satima, kada je, na jednom od njih, moj tada jednoipogodišnji Filip, trčeći unaokolo, razbio usnu. Uz pozitivnu atmosferu, koja je vladala među svim demonstantima, nije ga bilo teško smiriti. Na večernjim protestima, kada je izveštaj za RFE već bio poslat, bio je često samnom. I nisam imala dilemu da li bi trebalo da ga vodim. Ni te zime 1996-97, ni u leto 1999, niti s jeseni 2000te. Protesti su nažalost, bili deo njegovog života, baš kao i Slobodan Milošević i neotesani huligani, koji su često pretili njegovoj mami. I tako mali znao je šta se dešava, nisam filtrirala informacije koje bi trebalo da zna, niti svakodnevicu predstavljala lepšom nego što je ona stvarno bila. Prosto je živeo stvarnost onakvu kakva je ona tih godina u Srbiji, zaista i bila. Bez ulepšavanja i prećutkivanja. Mnogi su me zbog toga kritikovali -zašto ga vodim na proteste, zašto mu ne omogućim bezbednije odrastanje, zašto bolje zna ko je Sloba, Čanak, Vuk, Đinđić, pa čak i Kasa, nego da ispriča neku bajku za decu?.... Eto, zna. Ima mamu novinarku, koja uveče nekada umesto bajki ispriča šta se tog dana desilo u Srbiji, uz nadu da će razum ipak, pobediti.

Lex specijalis smo tada doživeli kao pobedu. Njemu, naravno on sam po sebi nije značio ništa. Ali pozitivna energija ljudi koji su svakodnevno šetali čvrsto verujući da rade pravu stvar i njemu, iako, tada sasvim malom dečaku, kao i svakom ko je bio deo te dugačke kolone optimizma, nasuprot totalnom mraku i izolaciji koji je za sve nas izabrao Slobodan Milošević, bez ikakve dileme, jeste. I to veoma mnogo. I zauvek. Kao potvrda da se ipak vredi boriti, ne ćutati, ne pristajati na laži i prevare i biti uporan, kad znaš da si u pravu. I imati osmeh i veru u sebe i istinu. Bez obzira na sva naknadna razočarenja, sve hejtere svih protesta, sva poređenja devedestih sa vremenom današnjim, bez obzira što se njegova mama danas bori sa istim, tačnije još gorim, perfidnijim medijskim mrakom i što on, danas skoro 22-godišnjak, kao i većina njegovih vršnjaka, uprkos maminoj odluci da ostane sve ove godine,želi da ode odavde. I to jeste, zapravo najporaznije. Što smo posle svega, budalama dopustili da kroje naše živote po svojim aršinima i svojim džepovima, što smo posustali, a mnogi i odustali. I ja sam, moram priznati, često na ivici da zaćutim i dignem ruke od svega, ako uopšte i ima više od čega. A sigurna sam da ipak, ima. Ali to nešto moraju pronaći oni koji su na tim prvim, sada već, dvadeset godina starim protestima prohodavali ili propričavali, pa makar iako danas imaju želju da pobegnu što dalje odavde. Sigurna sam da će ih ona, sada već izbledela, ali ipak, zauvek prisutna iskra osmeha i optimizma, bar na trenutak naterati na razmišljanje i podsetiti za šta se vredi boriti. Ovde ili bilo gde drugde, čak i 20 godina kasnije.

 

Marina Fratucan

 

Mile Isakov

 

Direktor i glavni i odgovorni uredniklista Nezavisni. Iako prevashodno televizijski novinar (prvi otkaz na RTV dobio je 1993. godine i na belom hlebu bio sve do studentskih protesta), odlično se snašao u osnivanju i stvaranju snažnog medijskog političkog autoriteta u Novom Sadu. Isakov je bio osnivač i prvi predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine, najstarije nevladine organizacije u tadašnjoj Jugoslaviji. Okupio je kvalitetnu ekipu novinara i organizovao niz značajnih građanskih tribina i manifestacija među kojima se posebno ističe Prozor. Stotine Novosađana okupljalo se tih zimskih večeri ispod prozora NDNV sa kojeg su se čitale necenzurisane vesti a slobodnomisleći intelektualci upozoravali gde ova zemlja srlja. Bio je biran za poslanika, a posle oktobarskih promena i za potpredsednika vlade Srbije.

 

Gde smo se pogubili?

 

Kada su me zamolili da nešto napišem o studenstkim protestima u Novom Sadu, bio sam prilično rezervisan jer davno je to bilo, činilo mi se čitav vek daleko. Ali, kada su me podsetili da je povod za tekst dvadesetogodišnjica, pomislio sam, zar već toliko? A, zapravo, nije to bilo ni juče ali ni toliko davno, koliko smo se mi udaljili. Nije to tako daleka prošlost, a nije ni prošlo. Samo sad kolo vode oni protiv kojih smo tad ustali, uz istu, tada našu, sad njihovu muziku. Mnogo toga se dogodilo u međuvremnu, a ništa zaista promenilo. Osim nas.

Činjenica da se toga retko sećamo, toliko retko da bismo već sasvim zaboravili da nije ovakvih prigoda, govori o izvesnoj nelagodi, koju, kako kod koga, izazivaju osećaj propuštene prilike i nedovršenog posla, kolektivno, odnosno kajanja, pa i griže savesti zbog šanse koju lično nismo iskoristili. Za društvo ili za sebe, sad je već sasvim svejedno, jer sve se svelo na uobičajeno mirenje sa sudbinom univerzalnim izgovorom- svi su oni isti. Tome su doprineli i neki od nas koji su postali kao oni, a naročito oni koji se sad predstavljaju kao mi što smo bili. Sve je toliko pobrkano da se zaista ne vidi razlika, a to vređa zdrav razum onih koji znaju ko su. Valjda se zbog svega toga nerado sećamo vremena kada smo bili bolji ljudi i kada smo verovali u nešto.

Otpušten sa posla na Televiziji '92, tri godine sam već bio, kako se to kaže, na ulici, pa su mi ulični protesti bili prirodno stanište. Bez kalkulacija, jer nema šta da se izgubi. Kad su počele kalkulacije sve je propalo. Bilo nas je, te devedeset i šeste, mnogo uličara među novinarima, a ipak nedovoljno, tako da smo sa oduševljenjem prihvatili studente koji su se pobunili prepoznavajući svoju sudbinu u našoj. I oni su mogli sve da izgube, jer šta će im diplome ako nemaju gde da rade i od toga žive kao sav normalan svet. To nas je, uprkos razlike u godinama, učinilo bliskim, pa smo nesebično delili sve što nismo imali. Mada smo jedva krpili „Nezavisni“ nedeljnik, zajedno sa njima smo počeli izdavati dnevne novine pod istom firmom, ne bili smo novosađanima objasnili šta to studenti rade i hoće, i zašto bi ih trebalo podržati. Ubrzo su im se pridružili i srednjoškolci, koji su nam u znak podrške skandirali pod već čuvenim Prozorom Nezavisnog društva novinara Vojvodine u Zmaj Jovinoj broj 4.

Gde su danas svi ti klinci? Da li bih i sad za njih bio čika Mile, kako su me tad oslovljavali, mada sam imao samo 46 godina, koliko i oni sad. Koliko ih je, kao Aleksandra Molnar, koja nas je okupila ovim povodom, potražilo svoju Ameriku. Mi koji smo ostali da šetamo istim ulicama, sad smo državljani četvrte države po redu, koje smo dobili kao kusur od one jedne, naše Amerike u kojoj smo živeli pre nego što je sve počelo. Ulice na kojima smo protestvovali nisu se mnogo promenile, ali mi jesmo. Drastično, što bi rekao Đuro iz Audicije. Za nas već penzionere manje više, mi smo svoje odigrali, ali nije nam svejedno šta će biti sa tom decom, koja su neprestano na nekakvoj audiciji. Hoće li biti primljeni? Gde? Koliko će ih to koštati? Ja u tu predstavu ni za živu glavu, ali oni kao da nemaju izbora. Ili se to meni samo čini, kao što se činilo njihovim roditeljima te 96-te, ili mojim davne 68-me. Možda ipak imaju, ako se ugledaju na sebe iz studentskih dana.

Mene niko više, čak ni u ovim poznim godinama, ne oslovljava sa čika Mile. I niko mi ne ustaje u autobusu, što se kadgod redovno činilo za starije. Da li to znači da nisam baš toliko mator? A šta mi drugo preostaje nego da verujem?

 

Mile Isakov

 

Slavko Matić (Vijetnamac)

 

Frontmen kultnog novosadskog benda Zbogom Brus Li koji je u znak podrške protestu održao improvizovanu rok-svirku na jednoj raskrsnici na Limanu, 29. januara 1997. godine.

 

PROTESTI ’96/’97, In Memoriam (preporučena muzika kao pratnja čitanju teksta: ''Grlom u jagode'')

 

Koliko ima smisla evocirati nekakve građanske (sa naglaskom na studentske) proteste pre dve decenije, naročito kada uzmemo u obzir činjenicu da ovu obljetnicu (makar ona bila i na webu samo) organizuju učesnici istih koje već odavno greje sunce tuđeg neba (Kanadsko ili neko drugo), što je najbolji pokazatelj uspešnosti tih protesta, a i svih kasnijih. Verovatno ipak ima smisla, čim sam se, evo, prihvatio pisanja ovih redova.

Pre dvadeset godina bili smo studenti puni snage i romantičnih (ali pogrešnih) ideala. Za one prethodne studentske proteste, par godina ranije, bili smo premladi, ali ovi devedesetšestaški došli su nam kao poručeni, tako smo bar mislili. Ja sam čak pokazao višak ambicije i prihvatio poziv u neki odbor ili slično, uglavnom neko rukovodeće telo. Već na prvom sastanku prisustvovao sam verbalnom sukobu dve grupice lidera samozvanaca, ne sećam se detalja, ali razlog svađe uopšte nije bio vezan za dobrobit studenata već nešto znatno internije, međuljudskije takoreći sujetno. Takav hladan tuš odmah na početku, katapultirao me je nazad na ulicu među ''оbične smrtnike''.

Dole, na ulici, bila je dobra zajebancija, tako na to sad gledam. I pre tih protesta ( a i posle) puno puta smo sa našim bendom svirali na ''štap i kanap'' raspadnutoj оpremi ali nikad, pre ili kasnije, na kamionu i to još neko vreme u pokretu. Ne sećam se pesama koje smo interpretirali ali to je bio taj naš rani Zappa Pank period bez tamburaša. Fotografije sa tog kamionskog hepeninga objavili smo na našem sledećem CD-u, kao i u našoj fotomonografiji od prošle godine, i one svakako spadaju u grupicu najdražih nam foto uradaka. Sećam se da je bilo hladno, i da sam imao policijsku kapu i čekić na naduvavanje sa kojim sam, simulirajući pendrek, u pauzama pesama tukao ''neposlušne'' studente i ostalu publiku. Fantastično iskustvo. Žao mi je što su za lokaciju svirke odabrali raskrsnicu na Limanu prema Štrandu (kod Džafera), jer bi meni kao izrazitom Novonaseljskom nacionalisti više prijalo dešavanje u mom kraju. Ali protestantski lideri razmišljali su tržišno što im je, kasnije, pomoglo u politici, biznisu i sličnim vrlo neprotestantskim delatnostima. Bilo je, rekoh, hladno (ali i, nekako, toplo) veče, ispunjeno lošom svirkom i dobrom energijom. Nismo znali (ali i da jesmo, te večeri nam ne bi bilo važno) da podrška (čitaj: finansiranje) sa Zapada tada još nije bilo konkretizovano do mere do koje će, i te kako, biti četiri godine kasnije, pa su ovi ''naši i samo naši'' protesti sezona jesen ’96/ zima ’97bili osuđeni na propast i pre nego što su počeli.

Tada mi je bilo žao što me, tokom demonstracija, sudbina nije ubacila u neki dramatičan obrt, okršaj, pa da i ja osetim čari pendreka, pritvora i kakvog laganijeg procesa sudskog na delu (mada nije baš da se pendrek i ja do tada već nismo upoznali). Danas sam, ipak, zadovoljan što sam navedeni sled izbegao jer sam, kada se sve sabere i oduzme, barem za toliko ispao manji majmun.

Izmanipulisani smo, iskorišćeni, rasturena je jedna lepa, velika zemlja, zajedno sa korektnom idejom njenog uređenja, a da niko stvarno nije pitao građane te zemlje. Umesto Jugoslavije ostali su mali, bijedni kvazinacionalni feudi, koje sada, bez protesta, čereče multinacionalne kompanije sa zapada (ali i drugih strana sveta koji je, uzgred, danas mnogo manji nego što je onda, krajem prošlog veka, bio). A zapadna demokratija, u koju smo tih godina bespogovorno verovali, trenutno ima duplo više problema sama sa sobom nego što smo ih mi ovde imali tedavne šeste na sedmu godinu.

Danas te demonstracije vidim kao jedan test, kako za ''strane promatrače'', tako i, pre svega, za nas mlade ljude koji smo tad dobili priliku (koji mnogi za života ne dobiju) da proživimo stotinak i više lepih dana, u zajedništvu, praktičnom komunizmu i proto-anarhizmu, u najboljem smislu tih pojmova. Neprocenjivo iskustvo samovažnosti, korisnosti, aktivizma, volonterizma, vere u zoru novog doba, bez razmišljanja bih sutra pristao da ponovo proživim, kada bi prilike bilo. Pa makar opet sve propalo.

Amin.

Slavko Matić

Pankburaška banda ''Zbogom Brus Li''

Novi Sad

 

Aleksandra Molnar

 

U trenutku protesta, studentkinja treće godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Član Inicijativnog odbora protesta 96/97, član redakcije Proglasa, nezvanični arhivar protestnih dokumenata i urednik ovog sajta.

 

Kada sam u leto 2015. godine prvi put ozbiljno razmotrila ideju postavljanja arhivske građe iz Protesta 96/97 na internet, za uspomenu i dugo sećanje, nisam mogla da pretpostavim ni koliki će to posao biti, ni koliko će se smisao te ideje promeniti tokom rada na njoj. Zbog tog promenjenog smisla moje svedočanstvo na ovom mestu i nije nostalgično evociranje uspomena na te dane (o svojim sećanjima sam za desetogodišnjicu pisala na blogu koji više nije aktuelan, ali je tekst sačuvan ovde, ako neko baš poželi da ga pročita

 

Čitave dve decenije su originali protestnih dokumenata, ceduljica sa brojevima telefona poznatih ličnosti iz sveta politike i umetnosti, zvaničnih dopisa, zahteva, letaka, Proglasa i drugog štampanog materijala bili duboko pohranjeni u mojoj arhivi važnih papira iz studentskih dana, zapečaćenoj u veliku kartonsku kutiju onog dana kada sam otišla iz Novog Sada u zimu 1997. u drugi svet. Moj odlazak nije bio rezultat protesta ili beg iz post-protestne stvarnosti, već je bio godinu dana ranije dobro razmotrena odluka lične prirode, koju je protest zapravo odložio za osam meseci. Zbog tih “propuštenih” meseci nikad nisam zažalila- oni su, ispostaviće se kasnije, bili moj najznačajniji položen ispit. Kutija je u međuvremenu prošla kroz dve selidbe mojih roditelja, premeštana je iz moje devojačke sobe na tavan, sa tavana u garažu, iz garaže u privremeni stan, pa u stalni... da bi joj se na kraju izgubio svaki trag sve dok je nisam slučajno pronašla prošle godine u stanu pokojne bake, na dnu gomile sličnih kutija od kojih je većina bila namenjena za bacanje. Prvo što sam pomislila bilo je kako je čudno što su svi ti papiri konačno obišli pun krug, budući da sam baš iz tog stana na Limanu, iz te baze na domak studentskog grada, u zimu 1996. godine i išla svakog jutra sa kolegama u “rušenje države”, kako su nas za to onda optuživali oni kojima nije godilo da se zna da režim, ipak, nije država.

 

U toj kutiji, pomešani sa beleškama iz kliničke psihologije i psiholingvistike, bili su i svi oni zaboravljeni papiri iz 96/97. Originali Proglasa su još uvek mirisali na štamparsko mastilo, a moje beleške na marginama studentskih govora su sada iz ove perspektive delovale komično. Na jednom od govora je pored podvučene rečenice napisano: OVO ŠTO GLASNIJE!!!!! Očigledno, govor koji je na nekom skupu čitao neko od nas iz organizacije. Šaljivi dopisi članova obezbeđenja tokom blokade fakulteta tražili su pojačanje korpusa iz redova devojaka. Na jednoj listi potrepština zabeležila sam da nam na Filozofskom fakultetu treba toalet papir, jer je tokom blokade obustavljena sva aktivnost na fakultetu, uključujući i snabdevanje ovako banalnim stvarima. Posmatrana iz vizure jednog emigranta, čija duša nikad nije u potpunosti otišla za telom u beli svet, ovakva kolekcija uspomena može da bude i emotivno problematična.

 

Svesna koliko se narativ o studentskim pokretima promenio u poslednjih 20 godina i koliko je cela ta priča postala nepopularna u godinama koje su drugi ljudi protraćili u naše ime a ponekad i uz naš prećutni blagoslov, pažljivo sam razmotrila mogućnost da sve to ima smisla možda samo još spaliti. Vreme u kom su patriote - izdajnici, ratni zločinci - nacionalni heroji, heroji - dežurni krivci, plagijatori - uvaženi doktori nauka, ropstvo- sloboda, a regresija u devedesete najveći politički napredak zbog kog je narodu toliko dobro da je to potpuno van njegovog inferiornog nivoa poimanja stvarnosti… takvo vreme nema sluha za artefakte jednog pređašnjeg vremena koje je u protekle dve decenije degradirano na nivo nacionalne bruke iako novija istorija ne pamti moćniju i autentičniju mobilizaciju svih slojeva društva koja je, šta god da se desilo posle, neosporno i ubedljivo ostvarila svoj cilj.

 

Razmišljajući, tako, i pregovarajući sama sa sobom i zamišljenim kritičarima ovakvog poduhvata čije sam glasove jasno još onda mogla da čujem, pitala sam i druge članove organizacije protesta za mišljenje. Kada smo u julu 2015. godine načeli priču o obeležavanju dvadesetogodišnjice, ispostavilo se da i druge lične arhive kriju još dosta interesantnih dokumenata. Objedinjavanje svih tih dokumenata u digitalnu formu nametnulo se kao jedan sveden i primeren, društveno-koristan način da se označi dve decenije od događaja koji su obeležili zimu 96/97. Na kraju krajeva, ako već niko drugi nije našao za shodno da zabeleži celu tu priču, onda je moralna odgovornost da je zabeležimo na nama koji smo je proživeli. Ako nikom drugom takav izvor podataka i ne bude trebao, mislila sam, služiće makar tome da mi sami ne zaboravimo sve, u godinama koje tek dolaze. Pokazaće se, međutim, da bi ovaj mali internet muzej entuzijazma ipak mogao imati i jednu mnogo konstruktivniju ulogu.

 

Tokom pravljenja sajta imala sam čast da razgovaram i da se dopisujem sa mnogim uglednim ličnostima našeg grada, ljudima koji su zadužili naš kulturni i akademski pejzaž i koji su na neki način pre 20 godina bili jedinstveni svedoci sa neograničenim pristupom unutrašnjem mehanizmu protesta, istovremeno pomažući naš pokret na izuzetan način. Smatrala sam da je njihovo sećanje na te dane od neprocenjive vrednosti za dubinu i širinu ove priče i zahvalna sam svima koji su se odazvali mom pozivu da sa studentima “otplešu još jedan valc”. Njihove priče sadrže prirodnu dozu nostalgije, kritike pa i samokritike - i to je nešto što provejava kroz većinu sećanja učesnika protesta. Moju nameru da ovaj projekat privedem kraju osnažio je baš taj uvid u kolektivnu svest o veličini i značaju momenta u kom smo učestvovali; o propuštenim šansama u godinama koje su sledile, o izneverenim očekivanjima, o izgubljenim nadama, o ukaljanom ugledu studentskih pokreta; o defetističkoj retorici i sistematski nametanom osećaju krivice i stida koji smo na kraju svi toliko dobro internalizovali da nam je danas neprijatno i da pomislimo da smo pre 20 godina možda ipak, nasuprot optužbama sa svih strana, sledili svoj entuzijazam čistog srca i bez skrivenih motiva, te da su motivi i značenja učitani godinama kasnije. Jer, trebalo je zatrti svaku mogućnost da se takva moćna i ujedinjena mobilizacija radnika, seljaka, studenata, profesora, naučnika i umetnika ikada više ponovi. Kako mi je u jednom pismu napisala profesorka Svenka Savić, kod nas ne postoji razvijena kultura sećanja. A ako se ne sećamo onda izvesno zaboravljamo, uspehe i greške podjednako. Ako zaboravljamo - ništa ne učimo. A već smo mnogo puta do sada videli efekte takvog odnosa prema prošlosti.

 

Pregledajući dostupnu građu i tekstove objavljivane za petogodišnjicu, desetogodišnjicu, petnaestogodišnjicu ovih protesta, i upoređujući ih sa tekstovima koje sam imala pred sobom i mnogobrojnim pismima koja sam razmenila sa bivšim studentima i organizatorima protesta (od kojih mnogi nisu želeli da se ponovo eksponiraju), ukazao mi se, kao srebrna nit u nepreglednom platnu gorkih sećanja, tračak nade da sve ipak nije izgubljeno. Ubačeni u korelacioni dijagram, u ovih dvadeset godina sentimenti o velikim godišnjicama ubedljivo su napredovali kroz faze koje jako podsećaju na dobro poznate “stadijume gubitka” : dok smo 2001. godine polagali nade u novu demokratsku vlast i bili ubeđeni da smo na putu ka boljem sutra, 2006. godine smo se bavili kontemplacijama o propuštenim šansama za lustraciju koje su rezultirale ubistvom premijera i upiranjem prsta u dojučerašnje istomišljenike. 2011. smo počeli da se stidimo sopstvenog udela u nečemu što je faktički na vlast dovelo impotentnu i ideološki konfuznu struju političkih oportunista koji nisu pokazali otklon od nepotizma i pljačkaškog mentaliteta svojih prethodnika, a ni političku volju za njihovo procesuiranje, što je konsekventno omogućilo povratak na vlast ključnih aktera režima devedesetih. U godinama koje su sledile 2011-u, rezignirano smo posmatrali sunovrat moralnih vrednosti, urušavanje obrazovnog sistema, bastardizaciju patriotskog, demokratskog i slobodarskog rečnika i neumornu promociju kiča, nekulture i nasilja sa margina civilizovanog društva u normativni obrazac jedne nove devoluirane kulture, i dominantni oblik društvene zabave. Sada, 2016-e, konačno zatvaramo krug i prestajemo da prihvatamo taj narativ kao jedino moguće tumačenje događaja koji su prethodili padu Miloševićevog režima. Bunt se više ne doživljava kao potpuno besmislen. Oprezno ali izvesno, dešava se začetak novog građanskog fronta iz kog su političari potpuno izuzeti jer poverenje indigniranog naroda neki novi lideri tek treba da steknu. Prethodno iznevereni i istrošeni bivši revolucionari (koji su, kako je izgledalo, do nedavno bili spremni na kapitulaciju pred nezajažljivim apetitom sadašnje vlast i da normalizuje lično i profesionalno poniženje kao osnovni vid interakcije pojedinca sa državom), posle 20 godina kritika i optužbi konačno su obišli pun krug od ponosa, preko stida, natrag do ponosa, i dvadesetogodišnjicu dočekuju spremni da se suoče sa svojim kritičarima, ali i sami sa sobom. Baš kao uspomene iz kartonske kutije, svi smo, izgleda, završili baš tamo gde smo i počeli, i čini se da to uopšte nije slučajno.

 

Možda je ključ upravo u tome da se moralo proći kroz sve te faze suočavanja sa gubitkom, koji smo neminovno pretrpeli, od negiranja i ljutnje, preko depresije do prihvatanja, da bi se došlo do pune spremnosti za restruktuiranje ciljeva i pregrupisavanje snaga. Da bi smo mogli da nastavimo dalje taktično i pametno, u društvu koje oprašta sve osim takta i pameti.

 

Imala sam, u poslednjih par meseci, priliku da razgovaram i sa današnjim studentima i njihovim organizacijama. Sa onima za koje mi iz ‘96-e često kažemo da su distancirani od globalne političke situacije i suviše usko orijentisani na studentska pitanja koja nikako ne mogu da se izdvoje iz šireg društvenog konteksta. Uverila sam se da među njima ima sjajnih mladih ljudi koji žele da menjaju svet oko sebe. Od njih sam čula i šta oni zameraju nama: to što smo potpisali blanko ček na ime nepouzdanih ljudi koji su ga žestoko zloupotrebili i što taj ček nismo poništili onog momenta kada nam je pronevera prvi put postala očigledna. Dotakli smo, usput, razne teme o kojima bi se moglo konstruktivno diskutovati kada bi samo postojala volja i platforma za tako nešto.

 

Nakon svih razmenjenih pisama i obavljenih razgovora proteklih meseci, osećam nadu da možda danas takva mogućnost konačno počinje da pomalja glavu. Možda smo posle svih ovih godina konačno naučili lekcije neophodne za stvaranje jedne nove strategije. Možda smo danas zreli za međugeneracijsku solidarnost umesto međugeneracijske netrpeljivosti… Za međugeneracijski dijalog umesto međugeneracijskog nerazumevanja. Za ujedinjeni nastup ZA nešto, umesto PROTIV nečega. Za to da vratimo preotet nam rečnik patriotskih reči i demokratskih izraza tamo gde pripada - u diskurs o slobodi i budućnosti a ne o prošlosti i ratovima. Za to da se više ne stidimo propuštenih šansi, već da se ponosimo naučenim lekcijama. Da te lekcije iskoristimo za ujedinjenje, uprkos onima koji su učinili sve da nas razjedine.

 

Jer, ništa to još nije gotovo.

 

Ni mi još nismo gotovi.

 

29 novembar, 2016.

Aleksandra Molnar

Milan Mumin

 

Frontmen benda Love Hunters, koji je tokom protesta svirao na studentskoj maršuti, u ulici Maksima Gorkog u Novom Sadu, a kasnije i za srpsku Novu Godinu u Beogradu.

 

Sećam se, iako sam tad mnogo pio, ta zima beše neobično hladna, stanovi takodjer, usled čestih restrikcija, ali mi smo ionako bili non-stop napolju zahvaljujući bivšem nam rukovodstvu. Sviralo se na sve strane, više no ikada i kada danas gledam na to, vrhunac karijere Hunters-a i njen najlepši dio se baš poklopio sa studentskim protestima! Nikada neću zaboraviti jedan fenomenalan osećaj zajedništva i ogromne, gotovo neprirodne bliskosti i socijalizacije medju ljudima okupljenim oko samo jednog cilja. Da on ode. Zaista, kao da smo samo to i postigli?

 

Uporno sam tada drvio, da nije sve do jednog polupismenog majmuna iz Požarevca, te citirao mog babu, kako su "Srbi šizofrena nacija" i da "nema od govana torata i kolača!", što i danas mislim. Kako god, moja ulica je u Novom Sadu bila jedna od najfrekventnijih na našoj demonstrantskoj ruti, te se naprosto samo namestilo da se jedno veče tu i zasviri. Odosmo u muriju da prijavimo i dobijemo dozvolu za polivanje, oni nas u kikot odjebaše u skokovima, dajući nam do znanja da može, ali bez ozvučenja?! Ok, reko', imamo neki kamiončić, tj. biti ćemo mobilni u slučaju da dodju da nas gumiraju, no ostade problem struje? Tu ulete moj stari košmija (pizda kokošija) i brat Minjon Dundjerski, te nam, pošto je živeo baš na tom ćošku, izvuče struju sa svoje terase i problem jok! Postavismo band (nas) na stage i napravismo prelijepu svirau i jednu od najlepšijeh žuraka u istoriji žurkarstva!!

 

Kruna te grozne, a istovremeno divne zime i mnogih koncerata, beše ogroman i finalni koncert na Trgu Republike u BG, gdi smo uz Balaševića, Ramba, Brejkerse, tukli pred pola miliona mase, a bili (samo mi, preko veze) u backstage-u sos Vesnom Pešić, Vukom i Danom, Lazom Ristovskim, Duškom Kovačevićem, etc. u knjižnici "Srpska Reč", te lokali do ujutru!! U jednom momentu se čak i moj gore navedeni Baba Bekan pojavio mrtav sa kilom rakije uz sebe i u sebi! Beše nikad-zaboravno!!

 

Danas sam i razočaran, ali ponešto je i postignuto: promenljiva vlast, nema inflacije, straha i tako to. Glavinjamo ka EU i NATO, ali sve to radimo tako neiskreno i bzvz, da bi mogli i da prekinemo agoniju. Konkretno sam najnezadovoljniji brzinom promena, ali pošto odavno više ne zavisim od situacije kod nas, nije moje da kritikujem. Ono je bilo vreme r'n'r-a, uz sve prednosti i mane, bez da ulazim u razloge zašto i kako. Od nas ništa posebno nisam ni očekivao.

 

Milan Mumin

 

Pavle Malešev

 

Sportista, novinar, lingvista specifične, nenaučne orijentacije, neobično važne za očuvanje vojvođanskog jezičkog identiteta. Reprezentativac u skoku u dalj i desetoboju. Nakon što je iz Dnevnika poslat na prinudni odmor, priključuje se Nezavisnom i sa konvojem studenata odlazi u Beograd.

 

Ili smo studenti ili – miševi (sportisti vide pravedno)

 

Bio sam i ja student ali ne takav kao ovi koje sam upoznao te jeseni, 30 godina posle diplomiranja. Bio sam i sportista pa sam sa takvim – sportskim – srcem i pratio naše student na maršu u Beograd. OK, tek od Nove Pazove. Neko ih je, iz redakcije “Nezavisnog”, ispratio veče ranije iz Novog Sada, a ja sam biou maloj ekipi ( dva novinara i fotoreporter) koja ih je sutradan sustigla, pa potom pratila. Satima. I satima. Kišilo je, nije mrzlo, a nije bilo ni suviše hladno. Hodalo se. Dosta brzo. Žagor i parole. Nisu me baš oduševljavale niti fascinirale, dosta nemaštovito. “Hajde, ajde, svi u napad …” I slično. Očigledno bez prethodne pripreme. No, nije važno šta se peva, žurilo se u Beograd. Na trotoarima dosta ljudi. U Novom Beogradu, ili kako se već zovu naselja pred glavnim gradom, pozdravi sa terasa, ponude kolača i čaja od nasmejanih domaćica. Jedna je, istina, plakala; niko ne nudi cigara a nemamo ih. Preko mosta glatko, niko nije ni primetio da je savladan taj “strateški objekat”. Držimo se malo dalje od čela, nismo mi važni, već studenti. Ipak, vidim da nas vodi neki auto, velik i prostran. Ne znam marku, nisam nikada imao pravi auto, operisan od tehnike. Iz njega se naginje, krupan, kosmat, mlad muškarac. Pokazuje rukama, staje, ide u rikvrc, ali predvodi i usmerava kolonu. Ubrzam korak, dođem napred. Znam čoveka: Zoran Ašanin, poznat celom Novom Sadu, ciljan od mnogih udavača, ali cenjen i od muške populacije. Dobar drugar – sportista. Šahista. Zaljubljenik u čarobnu ploču, dobar igrač, radoznali učenik. Na svim je turnirima, analizira partije, piše komentare, podržava igrače i izveštače, gosti ih u (očevoj) kafani “Kuglana”. Mašem mu, ali mašu mu i svi drugi, nisam razočaran, nisam, konačno, ovde ni važan. U samom Beogradu, toliko sveta, skupova, govora, mase i tiskanja, da sam na Zorana i morao da zaboravim. Ipak, setio sam se da je sličnu, ali opasniju i složeniju, ulogu isto tako elegantno odigrao i kao predsednik nekog udruženja štediša, jedne banke (Ljubljanske) kada su male štediše uspele da spasu bar deo svog novca, inače pokradednog u dramatičnim događajima devedesete. Sreo sam Zorana još samo jednom, mogo kasnije, kada je “Kuglana” već nestala, srušena. Kaže živi (i radi) u Bačkom Dobrom Polju, dobro mu je, kao i svugde. Igra šah. Kad dospe.

Ponavljam da sam za “Nezavisni” radio kao sportski novinar, otpušten iz matične kuće, otpušten i “odlučen” od svih sportskih organizacija I manifestacija kao prase od sise. Sportisti su, inače, dušom bili za promene, za ideje studenata o svetu bez rata i nasilja, ali su – ćutali! Jedan od retkih koji je pristao(sasvim svesno) da govori za “Nezavisni” bio je Vladan Dragosavac, odličan student Elektrotehnike, inače sin moga trenera Jovana Dragosavca, nosioca nacionalne penzije po uspesima svojih pulena atletičara, tada vec i sam trener, ali košarkaša. Mezimac mame Angeline. Biranim, ali oštrim rečima, Vladan se stavio na stranu studenata, “bundžija”. Objavili smo mu i sliku, ali ne znam da li je zbog svojih stavova imao neprilika. Znam da je studije uspešno okončao, da je jedno vreme radio u Novom Sadu, a potom otišao u Englesku i tamo postao cenjeni organizator, funkcioner, košarkaškog sporta.

Često sam se kasnije (evo već više od dve decenije) jedio i kajao što sam jednog mladog čoveka, Vladana, doveo u opasnu situaciju, umesto da ga zaštitim od samog sebe. Sve moje dotadašnje kolege sportski novinari javno su osudile i napale studente “šetače”, dakle i sve koji ih podržavaju. Da li sam pogrešio što sam u sportu tražio nešto drugo osim rezultata i rekorda, ne znam ni sada. Tim pre što ne znam ni da li su studenti – šetači nešto promenili. Drago mi je da su moji junaci zdravi i čitavi. A nadam se da se nisu ni promenili.

 

Pavle Malešev

 

Mladen Oljača

 

Karikaturista i ilustrator. U trenutku protesta bio je apsolvent na Mašinskom fakultetu. Protest je podržao ne samo šetnjom nego i dostavljanjem stripova za Proglas svakog dana na studenstkom skupu. Danas se crtanjem bavi profesionalno, a njegoviradovi se mogu videti u mnogim online i štampanim izdanjima.

 

Prisećam se perioda studentskog protesta kao kroz debelu maglu. Prošlo je 20 godina i to gusto nafilovanih događajima, koji su se ređali kao na filmskoj traci i potiskivali jedni druge u sećanju, praveći mesta za neke nove uspomene. Sećam se godina nezadovoljstva, frustracije, osećaja da se ništa ne može učiniti povodom loših dešavanja u zemlji, straha da ti sopstveni život klizi kroz prste a ti ne možeš ama baš nimalo da utičeš. U svemu tome, izrodio se studentski protest, a sa njim Proglas, kao vrlo dobrodošao ‚‚ventil’’ da se kanališe frustracija. Pošto sam se od malih nogu bavio crtanjem, veoma me je obradovalo kada sam u prvim brojevima Proglasa primetio i crtani sadržaj, karikature i stripove. Uz to, stajao je otvoreni poziv svakome ko želi da se priključi i svojim prilozima pomogne popunjavanje sadržaja glasila. Dalje je sve išlo lako, znao se ritual : praćenje novosti, smišljanje ideje i crtanje karikature ili stripa tokom dana, a uveče odlazak ‚‚kod Miletića’’, na mesto okupljanja za građanski deo protesta sa obaveznom šetnjom, gde bih pronašao nekog iz redakcije da predam najnoviji materijal.

 

Tu postoji i jedna mala anegdota. Naime, nikada nisam davao originalne crteže (oni su za svakog autora ‚‚svetinja'' kojoj je mesto u ličnoj arhivi), već bih originale fotokopirao, pa predavao kopije. I tako, ustaljena šema je bila da sam svako veče dolazio nekih 15 - tak minuta pre početka protesta i odlazio u Apolo centar tu pored, kako bih napravio fotokopije. Kopirnica se nalazila, ako se dobro sećam, na prvom spratu i bila je sa otvorenim pultom. Ovo gotovo svakovečernje ‚‚hodočašće’’ je trajalo neko vreme, da bi posle 3. ili 4. karikature čovek koji je uvek bio prisutan u kopirnici iza pulta, rekao radniku da napravi duplu kopiju crteža. Na moj začuđeni, upitan pogled, prokomentarisao je : ‚‚To je za nas, i mi podržavamo !''. Posle toga sam duplikate kopija redovno viđao na zidu u kopirnici, gde je bila priređena svojevrsna mala ‚‚izložba’’, a ispostavilo se da je pomenuti čovek vlasnik kopirnice.

 

Još jedan, možda interesantan, detalj. Ko bude malo više obratio pažnju na crteže, primetiće čudan potpis autora. Naime, umesto uobičajenog prezimena, imena ili pak pseudonima, kojim autori najčešće potpisuju svoje radove, moji crteži za Proglas su ‚‚potpisani’’ simbolom razbijenog jajeta uz ‚‚duplu’’ godinu nastanka - ‘96./’97. Naravno, ovaj detalj mi se učinio kao dodatna, nadam se simpatična, igra sa simbolima, predviđena da zabavi, ali i zaintrigira čitaoce. Uz to, ne manje bitan razlog je bila i potreba da se ipak ‚‚na tacni’’ ne razotkrije identitet, iz sigurnosnih razloga, zbog pipavosti tematike i dosta nervoznog tadašnjeg režima, koji nije sa simpatijama gledao na studenstki protest.

 

Proglas je za mene, pored svega navedenog, imao i izuzetan lični značaj, jer je na neki način trasirao i opredelio moj životni put. Naime, zahvaljujući Proglasu, upoznao sam Denisa Kolundžiju, člana redakcije ovog glasila. Koju godinu kasnije, zahvaljujući Denisovom posredovanju, dobio sam prvi ozbiljniji crtački angažman u Novosadskom Nedeljniku, listu u kojem je on tada radio kao novinar i urednik za kulturu. Nakon toga, otvorile su se nove prilike za crtačke angažmane koje sam oberučke prihvatio, napustivši studije mašinstva kao apsolvent sa nekoliko ispita i diplomskim do kraja studija. U ovom poslu sam do danas ostao kao freelancer, ilustrator, karikaturista i strip crtač. Takođe, dobar deo mog dosadašnjeg opusa je sa društveno politički angažovanom tematikom, što je takođe posledica crtanja za Proglas. Pre saradnje sa ovim glasilom, pomenute teme me apsolutno nisu interesovale, u crtačkom smislu. Od Novosadskog Nedeljnika pa nadalje, ponude za posao su tematski uglavnom išle u tom smeru, inicijalno utvrđenom u Proglasu.

 

Na kraju, mogao bih mirne savesti da kažem kako su Proglas i saradnja sa njim načinili značajnu prekretnicu, opredelivši me za profesiju kojom ću se baviti u životu. Takođe, odigrali su suštinski važnu ulogu u oslobađanju od straha da se crtežom iskreno i otvoreno iskažu razmišljanja koja se verovatno nekome neće dopasti. Ovo je ključna stvar za svakoga ko želi da se bavi angažovanom karikaturom i stripom.

 

Mladen Oljača

 

Branka Opranović

 

Novinarka čiji je zamah karijere počeo baš u listu Nezavisni, u izazovnom trenutku studentskih protesta 1996/97. Objavila je prvi novinski tekst o akademskom buntu. Do tada radila u Dnevniku, ali je u vreme rata u Hrvatskoj dala otkaz zbog neslaganja sa svakodnevnim huškanjem na rat. Nekoliko godina pisala u Nezavisnom i svim njegovim izdanjima, zatim prešla u Našu borbu i list Danas, a potom u Glas javnosti i Autonomiju. Posle oktobarskih promena vratila se u Dnevnik i kao urednica rubrika i nekih izdanja formirala grupu mladih i školovanih novinara neiskvarenih bliskom pošlošću. Od njih dvadesetak niko (osim jednog) nije ostao do trenutka kada je na zgradi osvanula slika Aleksandra Vučica. Zajedno sa ekipom Novosadske hronike dobitnik je novinarskih priznanja tada slobodnog časnog lista Dnevnik. Izveštavala sa ex YU ratišta. Predavala u Novosadskoj novinarskoj školi i na katedrama za žurnalistiku na nekoliko fakulteta. Član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine.

 

Deca sa ulice

 

Kada me je, nakon 5. oktobra 2000. godine, Pera Petrović pitao hoću li da se vratim u “Dnevnik” (oboje smo dali otkaz za vreme ex YU rata ne želeći da učestvujemo u sramnoj ratnohuškačkoj uređivačkoj politici) i budem urednik gradske rubrike, trebao mi je samo sekund da odgovorim: Urednik Novosadske hronike - nakon nečasnih dana “Dnevnikove” istorije, u danima koji slede, a za koje smo bili ubeđeni da će biti mukotrpni, ali svetli -biću samo pod jednim uslovom, da ja biram svoje buduće saradnike!

Dil je bio sklopljen. Niko se nije mnogo bavio time šta znači taj moj uslov. I da su imali vremena za detalje, u tim postrevolucionarnim danima, sumnjam da je iko mogao da pretpostavi šta mi je bila namera. A, onaj ko se, možda i bavio najavom mog izbora, sigurna sam da je verovao danemam baš tačan, ili bar ne ceo, spisak koga želim u ekipi. To je, delimično i bilo tačno. Samo delimično. Nisam baš odmah, u prvom momentu, umela da kažem sva imena na izust. To nije ni bilo najvažnije. Ali, jako sam dobro znala i bila potpuno sigurna s kakvim to ja ljudima želim da radim. S takvima i ni sa kim drugim!

Bilo je to, zapravo, lako odlučiti. Jer, oni su bili najmladji, najkuražniji, najneiskvareniji, najplemenitiji, najodlučniji, najpametniji, najlepši mladi ljudi koje sam ja do tada poznavala. Nisam ih birala (jedino) po novinarskom umeću. Birala sam ih pre svega zato što sam ih upoznala na ulici! Bez dileme - želela sam da radim s decom sa ulice, iz one kolone studentske, protestne. S decom, kojoj je tri meseca bilo hladno, a nisu se žalila, jer su znali zašto se smrzavaju. S decom, koju nisu žuljale cipele i pored krvavih žuljeva na maršu od Novog Sada do Beograda. S decom, koja su danima hodala da uhvate korak sa slobodnim, prosvećenim i civilizovanim svetom. Želela sam u svom timu one, koji su 3. decembra te 1996. godine preplavili dvorište Flozofskog fakulteta u Novom Sadui skandirali “Ustali su studenti”, koji su jasno i artikulisano iskazivali svoju volju, započeli borbu za demokratiju, građanska prava i ukidanje medijskog mraka u ovoj zemlji. Želela sam one, koji su sami sebi krčili put i pravo na budućnost onako kako su oni zamislili.         

Nisam pogrešila. Takvi su bili i na poslu. Vredni, kuražni, tvrdoglavi, borbeni, duhoviti, pametni, iskreni, bez dlake na jeziku, obrazovani. Radila sam s mladim ljudima, kojima, sve i da sam htela, (a nisam), nije smelo da se podvaljuje, nije smelo da se ne održi obećanje, nije smelo da se laže, da se iznevere vizije i dogovori. Zahvalna sam im što su se stalno zbog nečega bunili. I znali su da se smeju. I nisu bili malodušni i zli i znali su da vole. I hteli su da uče. Ja sam njih učila novinarstvu, oni mene odlučnosti, izdržljivosti, neodustajanju. Pobuni. Ja sam znala zanat, oni su imali ideje. Ja iskustvo, oni su bili brži, lepši i pametniji: Gordana Umičević, Tatjana Ivezić, Svetozar Krstić, Vladimir Čvorkov, Petar Klaić, Dejan Ignjić, Igor Mihaljević, Zlatomir Gajić, Mirjana Gelo, Aleksandra Vidanović, Ljubica Petrović, Lena Niković, Goran Jević, Milan Tripković, Mihajlo Vujasin… 

Još jednom sam imala prilike da biram. Opet sam birala decu sa ulice. Iz “Otpora”. Ni tada, kao ni prvi put, nisam pogrešila. Ta deca iz mog tima, iz obe kolone - studentske i “otporaške - nisu više u “Dnevniku”. Nisu dozvolili da ih nateraju na neprofesionalnost, nisu pristali da lažu i varaju, nisu (nikada) voleli mrak... Ponosna sam na to. Dobro su naučili sve lekcije.

 

Branislava Opranović

 

Petar Petrović

 

Novinar. U trenutku protesta 96/97 bio je glavni urednik Nezavisnog vojvođanskog građanskog lista. U dva mandata bio predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine baš u batinaško vreme rušenja Slobodana Miloševića. Dobitnik mnogih novinarskih nagrada.

 

Dvadest godina! Mnogo ili malo?

Mnogo za uobičajeni ljudski vek, malo za novinarski makoliko sećanja bledela silom fiziologije ili namerom da se brišu sva razočaranja… I ostave samo uspomene, ne jedino one prijatne i drage, nego i one koje su bezmalo dve decenije donosile pesimizam da sutra, za koje baš i nemam još mnogo vremena, neće biti onoga zbog čega smo se svrstavali u kolone, šetali gradovima, mučili se sa krvavim žuljevima, pendrecima po leđima, legali sa mirisom ustajalih jaja u nosu i kakofonijom šerpi, kontejnera, doboša, plača i smeha u ušima …

Možda ovo i nije najprikladniji početak za pokušaj da se podmlade uspomene na studentske proteste, ali ne mogu da se otmem profesionalnoj iskrivljenosti da dok ovo pišem slušam mrsomuđjenje iz zverinjaka koji sebe naziva narodnom skupštinom. Čak mi i pomaže da bolje zavrtim film unazad i podsetim se šta sve nismo hteli niti smeli da dozvolimo da nam se dogodi, danas, već 16 godina u novom veku u zemlji koja je postala “lider u regionu”, u Srbiji u kojoj se “nikada nije bolje živelo”, gde su penzioneri pokradeni, a pasoš mladima postao najvažnija diploma…

Nemam naum da vam kvarim ove, za vas, “praznične dane” dobrih predbožićnih emocija, ali ipak jedna poruka onima koji u pasošu imaju radnu ili bilo kakvu vizu: nemojte se ovamo vraćati dok se ne uverite da je bar deo vaših snova iz 1996-97. postao makar ideja mladih koji su vas nasledili u studentskim klupama, u krevetima domova, na ulici, u gradu koji ste toliko voleli da ste ga desetinama puta prešpartali uzduž i popreko. Neko će reći da ovo što vam kažem nije patriotski, ali to je osobina koja me nikada nije krasila jer sam bio i ostao ubeđen i posle 70 godina da je osnovna vrednost rodoljublja želja da se bolje i slobodnije živi, bez straha od novih ratova i smrti u tamo nekim vukojebinama, nesuglasica, mržnje… Teško državi u kojoj je višak istorije a manjak poverenja u vas, bilo gde da se nalazite.

Čega bih ja to trebalo da se sećam? Uloge malog šrafa koji je, shodno dubini sopstvenih navoja, pokušao da se zabode u telo vlasti i zaboli je kad god se okrene protiv onih koji su morali da joj budu uzdanica i neimari boljeg života. Može ovo da zazvuči kao fraza, ali ne mislim na onaj bolji život iz TV serije koju nam repriziraju kad god dinar padne, plate se sunovrate, ubiju nekog na novosadskim ulicama, samovoljno promene zastavu Vojvodine pa ona postane jedno od retkih čuda sa “tradicionalnim” i modernizovanim znamenjem… 

Mogao bih ovako zamorno da nabrajam od nemila do nedraga za šta ste - vi krivi. Da nije bilo vas, iako u zrelim godinama, sumnjam da bih shvatio šta treba učiniti da se bolest makar zaleči, amputira gnojno tkivo, ljutim lekom zaceljuje još ljuća rana… Na tome vam hvala, svima vama – Supermenu, Saši, Gagiću, Ašliju, Bosniću, Iveziću, Zlatiboru, Trajčetu, Goci Umićević, Pavlovu, Božiću, Cicmilu, Dunđerskom, Kolundžiji, Pjevčevoj, Šeguljevu, Kovačeviću, Čvorkovu, Krstiću, Gveru…I još stotinama drugih sada učaurenih u mom sećanju čija imena zaboravljam ali “likove i delo” - nikada. Dok sam još tu.

U to vreme bio sam glavni urednik, pod direktorskom palicom Mileta Isakova, malog ali u gradjanskom Novom Sadu, dobro pozicioniranom i tiražnom listu Nezavisni. Bilo je to novinarstvo kakvo se samo može poželeti – nikako prepisivanje saopštenja i loših rečenica državnih PR, već potpuni suživot sa onima nad čijim je glavama visio pendrek, suzavac, državna represija svih oblika i namera da se zametak drugačijeg i poštenijeg mišljenja potpuno zatre.

U prostorijama Nezavisnog društva novinara Vojvodine (prve nevladine organizacije u onoj Jugoslaviji, ili kako se onda već zvala) sakrivali su se studenti od policijskih potraga i uličnih šamara, njihovi brojni organizacioni odbori, slavili i tugovali ako neka akcija baš ne ide, planiralo se koji će kontejner to veče zazvečati na uglu Maksima Gorkog i Stevana Musića, kojom će trasom hodati kolona a da ne zastane u smetovima (što je rekao Vojislav Despotov “Pada dubok sneg”), kako “Dnevnik” zasuti jajima, predati oproštajni venac SPS-u, tražiti od rektorke produženje ispitnih rokova, zahvaliti se Našoj borbi na podršci, obezbediti desetak pica za najumornije i, za mene najvažnije, napraviti novine koje će sutradan verno prepričati Novosađanima gde su im prethodne večeri bila deca…

I da se ne zaboravi, da neko ne pomisli kako je to bila suva “partizanština”, bez emocija i veselog raspoloženja: čekali smo zajedno novu godinu uz sendviče iz humanitarne pomoći, svaki čas pravili žurke uz uvek mobilizatorsku muziku neizmerno talentovanog Minje Dunđerskog, po ćoškovima su se slobodno razmenjivali poljupci (bez obaveze na potonju samokritiku), često i cugnulo nešto iz roditeljskih zaliha…

Mislim da smo u tome uspevali zahvaljujući vašoj energiji i našem iskustvu i znanju. Trljali su nam nos (oni koji su dobili jaja u prozore pa posle plakali na ulici) po istoj matrici kao i danas – da smo strani plaćenici i domaći izdajnici. A mi smo bili samo volonteri! O njihovom patriotizmu i izdajnicima natuknuo sam nešto nekoliko redova ispred.

Kada smo se posle lex specialisa rastajali da svako nastavi svoj studentski ili profi život, lebdela je jedna neizgovorena rečenica: VIDIMO SE U OTPORU! Tako je bilo, ali o tome 2020. godine.

 

PS: svima koje sam slučajno zaboravio da pomenem, izvinjenje i duboko poštovanje

 

Petar Petrović

 

Mihal Ramač

 

Novinar. Živa enciklopedija istorije, politike i novinarstva. Deo je u folderima u glavi, deo u sobama nabijenim starim novinama. U trenutku protesta 96/97 pisao je za Nezavisni temeljno obrazlažući uzroke studentskog bunta, ali i posledice eventualnog neuspeha. Kasnije je radio u Dnevniku, i bio glavni urednik Naše borbe. Nakon skoro deceniju urednikovanja u Našoj borbi, vraća se u Novi Sad i Radioteleviziju Vojvodine oadkle, posle niza dobrih serijala, odlazi u penziju. Dobitnik je brojnih novinarskih nagrada.

 

Dašak slobode

Sve izborne noći od 1990. bile su hladan tuš za pristalice demokratske opozicije. Činio se da će tako biti i nakon drugog kruga lokalnih izbora, koji je održan 17. novembra 1996.

Dve nedelje ranije, na izborima za Skupštinu Savezne Republike Jugoslavije, ubedljivu većinu dobile su Socijalistička partija Slobodana Miloševića i Jugoslovenska levica, koju predvodi njegova supruga Mira Marković. Sve je ličilo na već viđeno.

Nekoliko dana uoči drugog kruga Novi Sad je doživeo pravu ofanzivu. Republički premijer Mirko Marjanović i desetak što saveznih što republičkih ministara posećuju sve živo: gradilište železničkog čvora, Srpsko narodno pozorište, Maticu srpsku, Institut u Sremskoj Kamenici, Jugoalat, Rektorat Univerziteta, Luku... Obećavaju nebo i zemlju, kunu sve koji su protiv njih.

Oglašava se i Mira Marković: „Novi Sad treba da postane jedan od najatraktivnijih ekonomskih i kulturnih centara u jugoistočnoj Evropi. Novi Sad i Vojvodina će postati bogatiji i za niz infrastrukturnih objekata koji će doprineti boljem iskorišćenju proizvodnih potencijala i povoljnog geografskog položaja... Vojvodina je zahvaljujući pre svega marljivosti svojih građana najrazvijeniji deo Srbije i Jugoslavije. Krupni rezultati koji se na privrednom planu postižu u Vojvodini moraju se odraziti na životne uslove vojvođanskog stanovništva...“

Izvesni Petar Obrenović iz glavnog grada Vojvodine sa stranica lista Dnevnik upozorava da se nad Vojvodinom „opet nadvio mrak secesionizma“. Po scenariju stranih obaveštajnih službi, piše on, opozicionari su „kao lešinari osetili krv napaćenog naroda i pojavljuju se da putem podvala, podela, sumnji i razdora dođu na vlast...“

Stevo Polovina, predsednik Gradskog odbora Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, pozvao je borce i sve rodoljube da i u drugom krugu daju glas za levicu.

Na dan izbora predsednik Srbije Slobodan Milošević izjavljuje: „Pred nama je vreme napretka za svakog građanina u ličnom životu i radu, napretka za celu porodicu i zemlju u celini... Ovi izbori predstavljaće jedan vrlo značajan koraku pravcu razvoja Srbije“.

Opozicija nije dobijala priliku ni da preko zvaničnih medija upozna birače sa svojim programima, još manje da odgovori na teške optužbe i nebrojene laži.

A onda – prolom! Oko deset sati uveče 17. novembratelefoni su se usijali: Dobili smo Novi Sad! Radio Slobodna Evropa u ponoć javlja da se desilo ono što je do jutros bilo san većine ljudi s kojima sam godinama drugovao. Beograd, Niš, Kragujevac, Sombor, Subotica, Zrenjanin, Kikinda... Miloševićeva televizija – a u to vreme su sve televizije bile njegove, kao i gotovo sve što se štampalo – ni sutra ujutru ni prekosutra uveče nije htela da zna ono što je znala cela Srbija. Dotle je pravila budale od svih građana. Od tada – samo od sebe i ošamućenih socijalista, julovaca i radikala.

Koalicija „Zajedno“ sledećeg dana organizuje pobednički miting u Beogradu. Predsednik Demokratske stranke Zoran Đinđić predstavljen je kao budući gradonačelnik. On kaže: „Ako sada ne odbranimo narodnu volju, nikada vise nećemo moći da pozovemo narod da izađe na izbore i glasa za nas”. Koalicija, koju čine Srpski pokret obnove, Demokratska stranka i Građanski savez Srbije, tvrdi da je pobedila u 45 opština.

Republička izborna komisija narednih dana objavljuje podatke samo za one opštine gde je pobedila vladajuća partija.

List Politika kroz četiri dana na 14. strani u čak četiri retka saopštava da je u Novom Sadu opozicija dobila većinu mesta. Brojke se ne objavljuju.

Agencija Tanjug istog dana, 21. novembra, povodom protesta opozicije objavljuje komentar pod naslovom „Ko nam opet nudi puške i bombe“, u kojem se ističe: „Sigurno je da svaki trezven građanin, koja god da su njegova politička uverenja, ne može i neće, kao normalan, prihvatiti pozive na haos, nasilje i bratoubilaštvo“. Naravno da niko iz opozicije nije pozivao ni na kakvo nasilje.

Pominjući protestni miting u Nišu, ista agencija izmišlja da je na njemu bilo najviše dece. Histerija je ličila na ludilo koje će dvadesetak godina kasnije proizvoditi televizija Pink i Informer.

Pod različitim izgovorima, režim poništava izbore u nekim opštinama gde je pobedila opozicija i najavljuje treći krug glasanja. To je dodatno razbesnelo građane, ali i studente u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu. Počinju masovni protesti.

Novosadskim ulicama svakog dana šeta nekoliko hiljada studenata. Beogradskim – po deset hiljada, pa i više.

Ivan Marković, portparol i član Direkcije Jugoslovenske levice, izjavjuje: „Delovanje nekih opozicionih partija i njihovi pozivi na terorizam i nasilje nanose štetu ugledu zemlje i izazivaju uznemirenost kod građana“.

Milutin Stojković, predsednik Skupštine Vojvodine, upozorava: „Potpomognuta stranim faktorima i unutrašnjim neprijateljima, koalicija Zajedno direktno radi na rušenju Srbije“.

Slične besmislice ponavljaju govornici na mitinzima Miloševićevih pristalica širom Kosova, u Sremskoj Mitrovici, Bačkoj Palanci, Vranju, Šapcu, Loznici, Požarevcu, Brusu, Bosilegradu, Kovinu, Boru, Pirotu, Lovćenvu, Vrbasu, Bečeju, Bačkom Gradištu, Apatinu...

Telegrame podrške predsedniku šalju socijalisti Žitišta, Alibunara, Severnobanatskog okruga, Sremskih Karlovaca, borci opštine Vrbas, Patriotski savez Beograda, Savez ratnih vojnih zarobljenika, radnici „Toze Markovića“ iz Kikinde u „Kulskih štofova“, rudari Majdanpeka, sindikati stotina preduzeća koja u to vreme ne rade ili rade sa smanjenim kapacitetima i gde plate kasne po nekoliko meseci.

U nekim gradovima mobilisan je rezervni sastav milicije.

Na režimskim mitinzima odjekuju kletve i pretnje. Opozicione i studentske okupljaju vedra lica. Na njima se peva,đuska, ismevaju se mrka lica i ružne izjave Miloševićevih saradnika.

Građanski protesti trajali su 88 dana. Studenti su bili na ulicama 117 dana.

Kad su počeli protesti, obukao sam venčano odelo i vezao kravatu. Posle devetomartovskog zanosa 1991, koji je trajao samo nekoliko dana, ovo je bio gotovo tromesečni praznik. Smrzavao sam se na novosadskim šetnjama i na putovanjima u Beograd, ali je, posle mnogo godina, bilo toplo oko srca. U Beograd sam odlazio s ćerkom, studentkinjom, ili s kolegama, bar jednom nedeljno. Govorili smo da idemo da napunimo baterije. Beograd je svet! Ulice su bile pune srećnih lica.

Na prvi doček Nove godine pod vedrim nebom slilo se možda i sto hiljada Novosađana. Supruga i ja pili smo šampanjac sa dvoje nepoznatih ispred Radio Novog Sada. Stotine hiljada čestitih ljudi nadale su se da nova godina donosi novo vreme. Više od svih – oni kojima je neljudski režim zagorčao detinjstvo i mladost.

Venčano odelo nosio sam gotovo do početka proleća. Odrasli ljudi radovali su se kao mala deca. Zlo nije nepobedivo. Srbija je savladala strah. Srbija ima snage da se odupre vladajućem gadluku. Mladost Srbije nije zatrovana uprkos svakodnevnom izlivanju tona propagandnog otrova. Milošević i njegovi nisu pobedili ni u jednoj opštini gde postoji gimnazija i opštinska bibioteka. Još samo malo i vratićemo se tamo gde smo bili pre ratova. Demokratija će preporoditi Srbiju. Kako da ne verujete u sve to kad tetka od sedamdeset godina svako veče u pola osam na balkonu lupa u šerpu zajedno s većinom stanara u zgradi, protestujući protiv prljavog Dnevnika. Kako da ne verujete, kad veruje sav prostojan svet!

Iščitao sam u novembru 2016. silne kilobajte tekstova koje napisah od novembra 1996. do februara naredne godine. Neukusno mi zvuči samo jedan naslov, “Gamad”. Doduše, oni koje samo tako nazvao nisu se ponašali kao ljudi. Iznad i ispred njih stajalo je Zlo u ljudskoj koži – Slobodan Milošević.

Kad do nečeg dođe – a doći će, doći će pre nego što misle protivnici sadašnjeg Gospodara i mnogo pre nego što on pretpostavlja – opet ću na ulicu, u ovim godinama i sa svim gubitničkim iskustvom. Nikad nije kasno stati uz pravdu, dobro i dobrotu.

Zbog čega su gotovo preko noći izneverene nade i zimskog bunta 1996/97 i Petog oktobra 2000? Zato što se gramziva i podmitljiva politička klasa, bila na vlasti ili u opoziciji – a nema među tim alama i vranama onog ko nije bio na obe strane – više od svega plaši slobodnih ljudi. Srpski političari, od Aleksandra Vučića i Nenada Čanka do Borisa Tadića i Ivice Dačića, više vole vlast nego Srbiju. Zbog toga 2016-ta toliko liči na 1996-tu.

 

Mihal Ramač

 

Svenka Savić

 

Profesorka emeritus Univerziteta u Novom Sadu. Jedna od prvih profesorki koje su podržale studentski protest 96-97, kako govorom na skupovima tako i prilaganjem stručnih tekstova za Proglas i učešćem u Univerzitetskom odboru za građansku inicijativu.

 

Po prirodi onoga što radim i na osnovu ličnih osobina, bilo je očekivano da se priključim novoj ideji koja kritikuje postojeće loše stanje u zemlji. U 1993. godini sam, zajedno sa jos nekoliko saradnica i saradnika, osnovala Srednjoškolski debatni klub u Novom Sadu (uz finansijsku podršku Fonda za otvoreno društvo), kao alternativno akademsko mesto na kojem smo pripremali srednjoškolce za univerzitetsku karijeru, na temama koje oblikuju ličnost kao kritičnu, tolerantnu, naročito za one struke kojima je reč i govorenje od presudnog značaja. Danas je nekoliko njih iz tog vremena druženja, u akademskoj zajednici opet sa nama.

U narednoj godini sam osnovala na Univerzitetu u Novom Sadu Letnju školu srpskog jezika, kulture i istorije čiji je program imao cilj da prikaže našu zemlju studentima iz drugih krajeva sveta takođe uz meru kritičke distance prema sadašnjosti (ove godine smo obeležili 20 godina postojanja). Predavala sam predmet Analiza diskursa i u okviru njega metod kritičke analize diskura kojim se prikazuju društvene pojave u kritičkoj perspektivi. Kada su počela prva studentska okupljanja bilo je prirodno da se priključim, smatrala sam to svojom obavezom da budemo zajedno u izgrađivanju upravo tog kritičkog mišljenja. Kad je trebalo da govorim na prvom okupljanju (upriličenom u tom prostoru između Pravnog i Filozofskog fakulteta) imala sam ogromnu tremu kad sam videla koliko je mnogo prisutnih koji će se hraniti mojom rečju. Ja sam (oduvek) bila za retoriku pomirenja, što u onom trenutku baš i nije primljeno sa ushićenjem, ali sam bila sigurna da nisam nikog rasplamsala na osvetu. Kratko sam tada govorila javno, ali sam se trudila da delam efikasno tokom drugih dana trajanja protesta, u šta spada i učešće u radu Univerzitetskog odbora za građansku inicijativu.

 

Prilikom formiranja Odbora bilo je entuzijazma tokom sastanaka, ali postepeno se smanjivala grupa zainteresovanih profesora jer su druge obaveze odvlačile vreme i energiju. Ono što je nedostajalo svima nama u Odboru, pored dobre namere i teorijske vizije o demokratiji, jeste aktivističko znanje o raznim modalitetima organizovanja, lobiranja, pravljenja pritiska - znanje koje ja lično danas mnogo više imam iz ženskog aktivističkog rada. Ono što jeste postojalo u Odboru je teorijska svest o važosti poštovanja demokratskih principa u svakom segmentu svake akcije.

 

Od 1996. do danas sam organizovala mnoge aktivnosti, motivisala mnoge studentkinje na aktivizam (ženski, rodni, antisemitski, za poštovanje drugosti), pa procenjujem da mi je učešće u danima protesta bilo važno, početno, koje se, evo, pretvorilo u trajno do ovih dana kada ni kao profesorka emeritus ne posustajem.

 

Svenka Savić

 

László Végel

 

Istaknuti književnik i pozorišni kritičar koji je u Budimpešti 2009. godine dobio najviše književno priznanje, nagradu Lajoš Košut. Alumnista je Univerziteta u Novom Sadu i Univerziteta u Beogradu, bivši glavni urednik novosadske Tribine mladih, dramaturg Televizije Novi Sad, saradnik brojnih časopisa i dnevnih novina kao i online medija. Sa novosadskim Studentskim protestom 96/97je sarađivao u kapacitetu koordinatora novosadske kancelarije Fonda za otvoreno društvo, koji je omogućio pripremu za štampu i štampanje većine brojeva studentskog lista Proglas.

 

Vreme je !

 

Sećanje je bolno, bila je prva pomisao kada sam dobio Vaše pismo sa molbom za saradnju. Sa jedne strane jako mi je drago da ste se latili rekonstrukcije događaja, jer vreme je!Time ćete spasiti sećanje... a sa druge strane moram da se prisećam svega onog što je izgubljeno. Naime u današnje vreme u areni javnosti nije važan pogled na svet, u tome vlada neverovatna eklektika ili konfuzija, ali monopol na politiku sećanja drži vlast, odnosno vladajuća elita, koje bi izbrisala iz sećanja sve emancipatorske uspomene.

A studentski pokreti devedesetih su većinom bili emancipatorski! Partije, mislim na opozicione, su imale dosta skučen politički program, one su htele smeniti Miloševićevu vlast, a ostala pitanja su bila dosta nedorečena i apstraktna. Jeste da su ove partije pobedile, ali su upale u vakuum vlasti. A studentski pokreti od početka su bili više od toga, oni nisu mislili samo na vlast nego na drugačiji vrednosni sistem, drugačiji način života, i naravno na drugačiju javnost, tj. bili su emancipatorski.

Tih devetdesetih, u vreme pojava studentskih pokreta, na ulicama su bile žive slike novosadskog korpusa, još su ponosno šetali ljudi u maskiranim uniformama, mislim na one koji su se u tim uniformama modirali. U okolini univerziteta su sve glasniji bili oni mladi ljudi koji su se oblačili drugačije, ne zbog mode, nego zbog ubeđenja. Sve više su se čuli glasovi da je neophodno drugačije razmišljanje, drugačiji život. Da je vreme za promene.

Ja sam taj drugi/drugačiji svet upoznao prvo na ulici, a posle u kancelariji Fonda za otvoreno društvo. Deo te mlade generacije bio je zanesen, bio je antipolitičan, žarko je želeo jedan drugi svet. Impresinonirala me je vera u rečima. Održano je mnoštvo predavanja, diskusionih tribina i spontanih razgovora. Naspram zlodela i rata stajale su samo reči. Svedok sam bio vremena u kom su profesori polagali ispit pred studentima: neki uspešno, neki neuspešno. Bilo je među njima i kukavica koje nisu smele da izađu na ispit. 

Kada sam upoznao vas, mlade entuziaste željne promena, činilo mi se da se već dugo poznajemo. Da su nam želje iste. Bez reči smo se razumeli. Pripadam onoj generaciji koja je 1968-e izgubila svu nadu, a vi ste se pojavili posle četvrt veka i hteli da promenite „svet“. Tvrdili ste: vreme je! Ajmo, hajde… Imali ste i strah i nadu. A možda se nada rodila u strahu. Živo se sećam onog momenta kada su devojke pre pobedile strah, nego momci. Možda su mladići imali više svesti o tome koja je opasnost, šta je vatreno oružje.

Ogroman je gubitak što je politika propustila šansu da rezimira i mnoge stvari nije naučila od studentskog pokreta. Danas je društvo rezignirano, nema veru u drugačiji život, a ni u političare ne ulažu nadu. A i što bi? Nisu imali sluha, naravno nisu se ni potrudili a ni pokazali. Prošlo je dvadeset godina. Veliko je pitanje međutim da li ima još profesora, koji bi želeli da izađu na ispit. Znam da ste vi bili izgubljena generacija, a ova je zapuštena.

 

László Végel

 

ARHIVA

PROGLAS

IZDANJA
CRTEŽI I KARIKATURE
REDAKCIJA
PISMA REDAKCIJI

PROTEST

MARŠ NA BEOGRAD
FOTO
VIDEO
ŠTAMPA
DOKUMENTA
DRUGI O PROTESTU
SVEDOČANSTVA